„Per aspera ad astra“ je gotovo 2000 godina stara izreka poznatog rimskog filozofa Seneke. U prijevodu bi to značilo „Preko trnja do zvijezda”. Ljudi jako rijetko ili gotovo nikada do svojih ciljeva ne stižu bez poteškoća, bez jako puno uloženog truda, volje, snage, vremena i htijenja. Na tom putu do svojih ciljeva prolaze kroz razne izazove i iskušenja koja ih odvlače od njihovog cilja i za mnoge od njih ti izazovi u određenom trenutku postanu nepremostiva prepreka. Ipak, oni najuporniji na kraju najčešće dođu do svojih ciljeva i na taj način trijumfiraju nad svim iskušenjima s kojima su se susreli na putu do svojih ciljeva. 

Sada nakon ovog kratkog filozofskog uvoda zamislite da ste dječak koji pohađa nogometnu školu profesionalnog kluba iz grada u kojem ste rođeni. Vi ste jedan od mnogih dječaka koji se voli loptati i koji sanja da jednoga dana obuče dres seniorske momčadi voljenoga kluba. I sve ide super, divno i krasno, no onda jednoga dana netko tko ima moć odlučivanja kaže da možda niste dovoljno dobri da bi došli do svojih zvijezda, da na neki način sumnja u vaše mogućnosti i radi toga vas baci u trnje. U toj situaciji bi nas vjerovatno jako puno potonulo i pokleknulo u pohodu prema svojim zvjezdama, naročito u tim najosjetljivijim tinejdžerskim godinama! No jedan od tih mnogih koji su pokleknuli nije bio i Danijel Lončar! 

Danijel Lončar je prošao kadetski uzrast NK Osijeka, a onda je kao junior sa nepunih 17 godina završio u NK Čepinu koji je tada, ako se ne varam, bio stabilni četvrtoligaš. To je potez koji je sam po sebi dovoljan za zaključak kakvo je mišljenje u njegovim budućim nogometnim kvalitetama imala tadašnja struka. Sljedeće 2,5 godine proveo je igrajući za Čepin i Bijelo Brdo naizmjenično, da bi se onda u ljeto 2016. vratio u NK Osijek kako bi nastupao za drugu momčad koja je tada oformljena i koja se natjecala u 3.HNL. U toj momčadi boravio je sve do proljetnog djela sezone 2017/2018. kada je prekomandiran u prvu momčad, iako je već ranije debitirao na kraju prethodne sezone u srazu protiv Splita. 

Kompletni taj proljetni dio 2018. godine Lončar je presjedio na klupi za pričuve, i nije dobio niti jedne jedine minute u HNL-u, jer Škorić i Barač bili su nedodirljivi u prvih 11, nakon odlaska Barača došao je Milović koji je zauzeo njegovo mjesto, a ispred Lončara u hijerarhiji bio je još i Andrej Šimunec. Početkom sezone 2018./2019. Lončaru se počeo otvarati prostor u 1. momčadi zahvaljujući odlasku Borne Barišića zbog kojeg je tadašnji trener Zoran Zekić lutao između 3-5-2 i 4-4-2 sustava, a Lončad je u tom periodu popunjavao rupe i kao stoper u 3-5-2 i kao i lijevi i desni bek u 4-4-2. U toj sezoni Lončar je skupio respektabilnih 24 nastupa pri čemu je protiv Istre zabio i svoj prvoligaški prvijenac. 

Početak sezone 2019./2020. bio je „nova Golgota” za Lončara, jer u klub je stigao Ante Majstorović, Mile Škorić je bio tu od ranije, Boško Šutalo je počeo dobivati svoje ozbiljne minute kao vanserijski talent, a tu je već bio i Guti. Rezultat toga su bila samo 2 nastupa u prvih 18 kola, a Osijek je obje te utakmice izgubio – od Gorice i od Dinama. No nakon zimske stanke otišao je Boško Šutalo, a Lončar se uspio ugurati u sastav ispred Gutija tako da je i tu sezonu završio s podnošljivih 16 nastupa, iako je ćesto bio kritiziran od strane publike. 

I onda dolazi na red aktualna sezona koju smo počeli u formaciji 4-4-2 što je opet značilo da Lončar ispada iz prvih 11 jer Škorić i Majstorović su zajedno bili možda i najbolji stoperski par lige. Da stvar bude još teža, nakon 3 uvodna kola stigao je novi trener (Nenad Bjelica) kojem su također Škorić i Majstorović bili nedodirljivi, a on je u konkurenciju doveo još i španjolca Caro-a pri čemu su čak počele kružiti ozbiljne priče da Bjelica na Lončara ne računa i da će ga najvjerovatnije poslati negdje na posudbu ili još gore – prodati ga ako bude zainteresiranih. Lončar je sve to vrijeme marljivo radio i onda stjecajem sretnih okolnosti dobio priliku da zaigra u dvije uzastopne utakmice protiv Slavena i Lokomotive zahvaljujući kartonima Majstorovića i Škorića. Lončar je obje te utakmice odradio bez greške i time je vjerovatno i skupio dovoljno kredita da ostane dio momčadi.  

I onda opet dolazi zima, i kao već po nekom nepisanom pravilu iz klub odlazi jedan od standardnih stopera. Ovaj put je to bio Ante Majstorović koji je otišao u Kinu! To je samo po sebi bio šok za navijače Osijeka, a još veći šok je uslijedio nakon toga jer Bjelica nije uspio pronaći adekvatnu zamjenu za Majstorovića među igračima na tržištu koji bi imali kvalitetu za NK Osijek, a da bi ga se u isto vrijeme moglo uklopiti u financijske gabarite koji su bili na raspolaganju. I tu su počele jako velike sumnje i strahovi navijača. Tko će zamijeniti nezamjenjivog Majstorovića? Guti je bio već dugo u drugom planu i u zadnjoj je polusezoni ugovora, Caro je nekoliko mjeseci hvatao tjelesnu formu, a Lončar je jednostavno bio momak koji nije imao povjerenje navijača. „Zar Bjelica zaista misli s Lončarom napadati naslov prvaka Hrvatske?” bilo je pitanje koje je prolazilo kroz glavu većine navijača i simpatizera NK Osijeka. I onda je sve krenulo … utakmicu po utakmicu Lončar je skupio 7 uzastopnih nastupa u kojima je praktički odradio sve minute. Osijek je dobio 6 od tih 7 utakmica, a 5 smo završili bez primljenog gola! Potom je usljedio remi protiv Gorice koji je Lončar propustio zbog kartona,a vratio se u prošlom kolu u Šibeniku gdje smo opet pobijedili, i to opet bez primljenog gola. U tih ukupno 8 odigranih utakmica Lončar je bio među najboljima na terenu! Ono još bitnije – on je u tom periodu i naš najkonstantniji igrač! Nije napravio niti jednu jedinu kardinalnu grešku, a osim toga je u puno situacija iskazao i liderske kvalitete na terenu autoritativno se postavljajući prema protivničkim igračima (sjetite se samo situacije s Arsenićem iz utakmice protiv Rijeke). Protiv Šibenika smo vidjeli i sjajnu asistenciju Kleinheisleru za prvi pogodak koja je (gle čuda) u medijima prošla maltene bez slova. Da je takvu dugu loptu uputio recimo Gvardiol ili Smolčić, vjerovatno bi još i danas čitali bajke o njima i o tome kako imaju neminovnu budućnost u Realu ili Barceloni pri čemu Dinamo i Rijeka trebaju dobiti 30 milijuna odštete, a Sergio Ramos i Pique mogu odmah pakirati kofere … 

I sada se vraćam na početak teksta i priču o trnju i zvijezdama. Danijel Lončar je napravio nevjerovatan podvig i njegova priča je već sada odličan primjer mladim igračima koji se nađu u sličnim situacijama – čovjek nikada ne treba odustati od svojih snova i prestati vjerovati u sebe! Lončar je prošao kroz jako puno trnja pri čemu se suočio sa ogromnim izazovima i iskušenjima i došao je do svog cilja! U ovoj polusezoni je najkonstantniji igrač Osijeka koji igra maksimalno jednostavno, prepun samopouzdanja i emocije prema onome što radi, i za koga radi! Danas je jako malo onih koji se za vrijeme utakmica sjete Ante Majstorovića, a za to je zaslužan nitko drugi, nego isključivo Danijel Lončar!

A je li standardizacijom u udarnoj postavi NK Osijeka dotaknuo svoje zvijezde, ili još uvijek samo prolazi kroz oblake prema svojim zvijezdama – vrijeme će pokazati! Ne kaže se bez razloga „samo je nebo granica”!

Možda će se netko nasmijati, ali ja ovdje vidim ozbiljan potencijal za dugogodišnjeg nasljednika Mile Škorića, jer Lončaru su tek 23 …