16. ožujka 2014. prije utakmice s Hajdukom, Ivo Smoje službeno je završio svoju igračku karijeru.
Kao prvotimac, u redovima bijelo-plavih zaigrao je još 96-e. godine, ali je 99.-e napustio redove NK Osijeka i zaputio se u Grafičar bez puno buke. Nedugo nakon toga zaputio se u zagrebački Dinamo, ali brzo nakon toga krenuo put Segeste, a nakon toga i Velike gdje se rađao novi prvoligaš Kamen Ingrad. Pred početak sezone 2004. vraća se napokon u Osijek gdje odigrava 103 utakmice i zabija 13 pogodaka, ali i kupuje navijače svojom beskompromisnom igrom koja je često znala dizati publiku na noge.
Ivo je već tada stekao status legende, a tada pristaje na ponudu Hajduka i prelazi u Split. Unatoč tome što je u Hajduk stigao kao veliko pojačanje vrlo brzo je završio van kadra prve ekipe i sa samo četri skupljene utakmice odlazi iz Hajduka i vraća se u Osijek.
Od tada “grizao” je Ivo na terenu ne bi li vratio nakonost navijača, a vrlo brzo to mu je i uspjelo, jer on je jednostavno takav – beskompromisan, britak, energičan i emotivac kada je bijelo-plava boja u pitanju.
Zaslužio je kroz svoju karijeru i 199 nastupa za Osijek čak tri priznanja Kohorte za najboljeg igrača, a na kraju mu se ispunila i želja da zajedno sa sinom dotrči ispred Kohorte noseći svoj broj 24 na leđima.
Začinio je svoju karijeru i s nekoliko vrlo bitnih pogodaka pa tako pamtimo onaj pobjednički protiv Rijeke koji je bio čestitka za 20-ti rođendan Kohorte. Nažalost, Ivo je kroz svoju igračku karijeru ostao bez trofeja, a najbliže mu je bio u finalu Kupa protiv zagrebačkog Dinama.
Srećom, za razliku od velikog broja klupskih legendi, Ivo nije završio svoju karijeru u NK Osijeku pa je tako odnedavno imenovan tehničkim direktorom kluba, ali je njegova prisutnost uz ekipu od još većeg značaja.
(tekst&slike: sib.hr)
