Kada je u proljeće 1977. postalo jasno da će ove godine Osijek konačno ući u tu famoznu Prvu ligu, predsjednik kluba Željko Huber vjerojatno je poskakujući obilazio gradske čelnike tražeći novi stadion. Njegova upornost, plus vizija tadašnjih prvih ljudi Grada na Dravi rezultirala je odlukom – GRADIMO NOVI STADION!
Ništa od stare “potkove” nije moglo ostati osim travnjaka. Ni komadić starog betona, ograde ili zemlje nije bio za novo vrijeme. U 69 dana niknuo je betonski stadion (gornja zapadna tribina dodana je kasnije). Vjerojatno u Europi ne postoji sličan scenarij u kojem je fantastična generacija igrača natjerala investitora na gradnju stadiona – u ljetnoj pauzi između sezona!
To je bio propulzivni Osijek, grad u kojem se u to vrijeme gradilo na sve strane, grad u kojem se u to vrijeme planiralo kako prijeći rijeku i naći mjesta za rast populacije od 100%.
Osječani su dolazili pogledati novo “čudo” u gradu, sjedili na završenom jugu i pogledavali slaganje istoka, kao što smo mi donedavno gledali rast Pampasa s dravskog benta.
Mnogo se toga dogodilo u posljednjih 36 godina: kriza u 80-ima, rat, poraće, privatizacijska pljačka i devastacija, iseljavanje i evo sada nešto što možemo nazvati oporavkom ili (budimo do kraja romantični) blagom renesansom našega grada.
Mi navijači Bijelo-plavih proživjeli smo dobar komad svojih života na ovom betonskom “ljepotanu”. I vezani smo uz te sive stepenice, pokidane stolice i plavu, prastaru ogradu. Gledali smo kako debitiraju, odrastaju, dosežu zenit i odlaze veliki igrači čija imena će nam biti na usnama dok god budemo pričali. Gledali smo kako se mijenja način navijanja, kultura odlaska na stadion, samo ponašanje na stadionu, ali mijenjao se i nogomet, način na koji se igra, kako ga se živi i najvažnije koliko ga se plaća. Mijenjao se i naš klub, od stabilizacije u 80-ima do kriza i ponovnog dizanja u 90-ima, struganja po dnu početkom ovog stoljeća, do najvećeg uspona u posljednjim godinama.
A najjači smo bili upravo kada su nas svi otpisivali! Kolike je pobjede donio baš slavonski inat, pa su neki “veliki” klubovi nadmeno očekujući visoke pobjede na kraju pognute glave slušali pjesmu Kohorte odlazeći prema tunelu na jugu. Još češće su baš navijači s istoka pogurali ljubimce do pobjeda. A bilo je i pravih ludnica! Dva utrčavanja na travnjak za prvi ulazak u europska natjecanja i za o(p)stanak gdje nas je desetak minuta djelilo od nestanka. I nekoliko velikih europskih pobjeda pred punim gledailštem koje su ipak najveći trenuci našeg stadiona.
Na stadionu Gradski vrt uvijek se znao red. Utakmica počinje s “Juriiiiiš”, a završava s “Osijek, ale”, između stane cijeli jedan život, život na Gradskom vrtu…
Nijedan pehar nije podignut na ovome mjestu (onaj jedan osvojili smo u Zagrebu), ali naš pehar su ljudi oko nas na stadionu koje smo uvijek zvali svojom obitelji. I zato proslavimo sa svojom obitelji odlazak s našeg stadiona i veselimo se novoj, prekrasnoj areni na Pampasu!
Tomislav Buljubašić (gunners)
