Jučer je Osijek odigrao pravu povijesnu utakmicu u kojoj je Đozla-Spasitelj sedam minuta prije kraja osigurao opstanak, evo kako je sve vidio egoskop(s foruma):
Znači, neopisivo! Cijeli dan drkanje, prvo gledanje u nebo, nervoza zbog same tekme svakim satom kad se bližila, počelo je ono klasično razmišljanje – jel možemo mi to? hoćemo dobit konačno? hoće li nam se potrefit i ostali rezultati? hoće li se konačno dobro napunit stadion? i ostala pitanja motaju se po glavi, ali nekako dolaskom u Palaču pravde i ispijanje prvog piva razbilo je sve te sumnje.
Bio sam 100% uvjeren da ćemo mi to dobit i to 5:1, da ćemo ih baš istući i sve riješit dosta rano. No, utakmica počinje, pun istok, srce ko Gradski vrt veliko od ponosa…i onda šok! Iz prvog, a kasnije će se pokazat valjda i jedinog udarca na gol, Dragovoljac povede. U sekundi se sve srušilo, usro sam se ko pička, ali i nekako očekivao naš brzi odgovor, no naravno on nije došao. Osjetila se napetost kod svih na tribini, ali i naravno kod igrača na terenu, realno oni nikad nisu igrali takvu utakmicu, a ni mi jako, jako dugo nismo gledali takvu utakmicu. Navijanje jako dobro, na momente fanatično i odlično.
Prvo poluvrijeme prošlo, a mi i dalje u minusu i u drugoj ligi. Nisam imao snage ponovno se probijati do Palače pravde već ostajem na tribini, sjedim i šutim. Počinje drugo poluvrijeme, nastavlja se borba, vidim Dragovoljac i nema nekakve ambicije prema naprijed, što zbog našeg presinga, što zbog toga što su vodili pa su vjerojatno mislili da će se moć’ obranit. 80-ta minuta, lege komentiraju “da ne možemo vjerovat da ćemo mi ispast od Dragovoljca”, navijanje sve jače i jače, ali moj glas je već bio drhtav jer realno već me počela hvatat panika da ćemo mi stvarno ispast, a onda…onda ulazi naš spasitelj, čovjek kojem smo vjerojatno nakon Kurte najviše vikali da izađe van tokom ovih godina, Đozla. Ulazi i odmah zabija onaj gol, gol koji nas ostavlja direktno u ligi. U tom trenutku sve emocije pucaju i izlaze, tu sreću ne mogu nikome opisat. Sudac svira kraj, preskakanje ograde i trk na teren, taj sveti teren, osjećaj neponovljiv i neopisiv, najsretniji trenutak u mom životu. Dan koji će se prepričavati generacijama, a ja sam bio dio toga, mi smo bili dio toga. Neopisivo!
No, ne želim više imati takve trenutke, dosta je bilo ovo, ne želim više gledat kako naš voljeni klub igra takvu utakmicu, borbu za prvoligaški život i to još u zadnjem kolu. Nagodinu idemo napast Europu!
Video slavlja nakon gola:
