------ 3 st color, sport

(prenešeno iz Glasa Slavonije)

SJEĆANJE NA LEGENDARNE KVALIFIKACIJE 1973. GODINE
Nedosanjani san pred 64.128 gledatelja u Maksimiru
Nogometaši Osijeka u srpnju 1973. odigrali su susret na zagrebačkom stadionu privukavši rekordan broj promatrača u kvalifikacijama za Prvu saveznu ligu.

Kao pravi nogometni grad, koji je iznjedrio brojne vrsne igrače, Osijek je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća doslovce čeznuo za prvoligaškim nogometom. Nastupi nekadašnjeg Proletera, od 1953. do 1956. u elitnom jugoslavenskom razredu, već su prepušteni povjesničarima jer ih je počela nagrizati patina zaborava, pa je, iz godine u godinu, želja za povratkom u natjecanje gdje im je oduvijek bilo mjesto, postajala sve izraženija.

No, iako su Esekeri, prvo kao Slavonija, a od 1967. pod današnjim imenom NK Osijek, odavno zasluživali status prvoligaša, razne okolnosti, najčešće koje nisu imale mnogo veze samo s nogometom, u pravilu bi osječki klub odgurivale u drugi plan.

Ništa se bitno nije promijenilo ni 70. ni 71., kad su “bijelo-plavi“ dvaput zaredom, kao ponajbolja momčad bivše Druge lige “sjever”, zagolicali pozornost sugrađana nastupajući u tradicionalno “nezgodnim” kvalifikacijama s momčadima iz preostale tri drugoligaške skupine. Prvo je, već u prvom dvostrukom obračunu, uspješniji bio banjolučki Borac (1:1, 1:2), a ni godinu kasnije, proljećarskog ljeta 71., nakon eliminacije Rijeke i slavodobitnog dočeka kapetana Šabana Jasenice i suigrača na bivšem Trgu slobode, kad se pjevalo “Prva liga, Prva liga to je naša meta, ostvarit će je Šabanova četa”, Osječani su u dva ogleda s Vardarom iz Skopja primili samo pogodak (0:0, 0:1, Krsmanovića je u Skopju matirao Spasovski, nap.a.) i – opet ostali pred “vratima raja”…

Kroz pakao Prištine

Sve to bilo je nužno napisati kako bi se dočaralo ozračje vrelog ljeta otprije točno četiri desetljeća. Sve je te 73. počelo još dok su ulice grada na Dravi bile okupane opojnim mirisom lipe, a sva divlja kupališta od Pampasa, “Želje” do lijeve obale preko puta Kožare (kao i još nedovršene Kopike, nap.a.) ostajaše pusta kad bi vojska navijača hrlila u Gradski vrt predosjećajući da je kucnuo čas. I kad je ždrijeb odredio da, u trećem pokušaju uzastopce, u prvoligaški vlak osječki “bijelo-plavi” (u pravilu s golemim trefom na dresovima kao reklamom MK Slavonije, nap. a.) mogu uskočiti budu li, prvo, bolji od Prištine, a onda i od pobjednika sraza Zagreb – Proleter (Zrenjanin), tjednima je sve ostalo palo u drugi plan.

Na svim se mjestima u gradu doslovce govorilo samo o nogometu, sklapale su se brojne oklade, planirala putovanja na susrete izvan Osijeka…, da bi 25. lipnja, poslije pogotka novaka Dušana Bašića (pristiglog tjedan ranije iz kulskog Hajduka, golgetera drugoligaškog “Sjevera”, nap.a.) i minimalne pobjede nad Prištincima, ionako visoka temperatura – stvorila teško opisiv zanos svih Esekera. Bez obzira na to što se znalo da će prvog dana srpanjskih vrućina u Prištini biti – pravi pakao. No, iako Moma Ilić i njegovi dečki s 30.000 navijača nisu birali sredstva da nadmaše nadahnutog suparnika, opet je pobijedio Osijek (2:1, Lj. Petrović i Bašić) i do ostvarenja osječkog sna, tada dugog već 17 godina, ostala je još “samo” najneugodnija prepreka – NK Zagreb predvođen tada mladim trenerom Vlatkom Markovićem…

Trovanje i jalovost

Odmah nakon povratka iz Prištine, uz svesrdnu pomoć brojnih osječkih poduzeća, tvornica, pojedinaca…i nezaobilaznih društveno-političkih subjekata, što je s bezgraničnim entuzijazmom koordinirao klupski predsjednik Zvonko Gregorić, počelo se s pripremama za konačnu odluku. Optimizmu nije bilo kraja, okupiše se i veterani Franjo Rupnik, Andrija Vekić, Dragutin Bestvina, Milan Tikas i ostali kako bi i oni ohrabrili svoje nasljednike prognoziravši da će se “ponoviti 1953. godina kad je Proleter prvi put postao prvoligaš.” “Bijelo-plavi” su se sa stručnim stožerom, u kojem su osim glavnog trenera Milana Antolkovića bili pomoćnik Ivica Rukavina i direktor Zorko Hlavač, promptno uputili u Sl. Orahovicu da se u već tada tom poznatom slavonskom izletištu osvježe i psihički spreme za “zagrebaše“.

Samo tri dana kasnije, međutim, iz hotela Ružica grad stigle su alarmantne vijesti o otrovanju hranom skoro kompletne momčadi, pa kako je nekolicina prvotimaca završila na zaraznom odjelu Opće bolnice Osijek (Dumančić, Rajh, Lončar, Čakalo, Bašić, Grnja, Lukačević, Rupnik) – prvi susret odgođen je za tjedan dana. Tako je Gradski vrt opet bio načičkan sedmog dana sedmog mjeseca u godini kad su ljubitelji nogometa, “naoružani” brojnim barjacima i parolama tipa “Slavonijo, majko naša, imat ćeš prvoligaša”, na tribinama bili doista dvanaesti igrač, ali ni to nije pomoglo. Pokazalo se da je teret odgovornosti otupio domaće napadače, Horvat je uz to branio izvrsno (u uzvratu će postati jedan od dvojice Zagrebovih junaka!), pa je, nakon 90 jalovih minuta u Gradskom vrtu, ostalo – “ništa – ništa“. Pred 22.000 gledatelja sudio je Marijan Rauš, varaždinski arbitar kojeg su Esekeri hvalili zbog iznimno hrabrog vođenja susreta u Prištini, a ostalo je zapisano da su te nedjelje boje osječkog kluba branili: Dugalić, Iličin, Dumančić, Milić, Lončarić, Rupnik (od 60. Lončar), Čordaš (od 60. Grnja), Bašić, Lukačević, Lj. Petrović i Žutelija.

Kobni “penali”

Četvrtak je, 19. srpnja, a grad Osijek zjapi poluprazan. Kao da nitko nije radio! U poduzećima i tvornicama osigurani su navijački autobusi (Litokarton, OZ Croatia, Vodovod), mnogi su u Zagreb krenuli vlakom, a dio “boljestojećih” osobnim automobilima. Kojih baš i nije bilo, a vozilo se “fiću”, “stojadina”, Trabanta…Nikad prije Maksimir nije bio tako krcat, ostalo je zauvijek zapisano da je susret Zagreb – Osijek tog dana pratilo 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama! Budući da se, zbog rekonstruiranja tribina, kasnije takav broj nije ni mogao ponoviti, taj kvalifikacijski susret odavno je postao dijelom legende koja se i danas prepričava i – još će se dugo spominjati u hrvatskim nogometnim krugovima.

Antolković je, u susret dramatičan preokretima i za Osijek fatalan u svojoj završnici, izveo standardan sastav: Dugalić, Iličin, Dumančić, Milić, Lončarić, Rupnik, Čordaš, Bašić, Lukačević, Lj. Petrović i Žutelija. U drugom poluvremenu povjerenje je ukazano i Lončaru i Grnji. Obostrano nervozno prvo poluvrijeme, kad se značaj ishoda odrazio na kvalitetu igre, ipak, momčad u bijelim majicama riješila je u svoju korist pogotkom već spomenutog Močiboba u 38. minuti. U nastavku Osijek nije imao što izgubiti, zaigrao je neusporedivo ofenzivnije i opasnije, što je urodilo plodom kad su Lj. Petrović (55) i Bašić (60) brzometno preokrenuli rezultat u korist gostiju. Tribine su proključale, konstrukcije tribina toliko su se tresle da smo se počeli pribojavati tragedije. Koja se i dogodila, ali na travnjaku…

Zapravo, bila je to sportska nesreća za mladiće koji su se tako žarko željeli odužiti vjernim pristašama, kojih je, prema slobodnoj procjeni, tog dana bilo u Maksimiru oko 25.000! Jer, fatalni Močibob opet je bio strijelac matiravši Dugalića glavom dok je ovaj svom silinom, u samoj završnici susreta, uletio u – Zagrebova strijelca. Koliko je, na takav razvoj događaja, utjecala priča o fotografiji nikad se nije saznalo, no baš se slične legende, u pravilu, i vežu samo uz velike događaje. A to je, uzvrat 19. srpnja 1973. u Zagrebu, svakako bio i ostao. Naime, nakon 2:2 (1:0) za 90 minuta, nakon posljednjeg zvižduka suca Miloša Čajića iz Beograda, prišlo se izvođenju udaraca s “bijele točke” kad su s(p)retniji bili “zagrebaši” i postali prvoligaš. Lj. Petrović, Lončarić i Rupnik “zabili“ su za Osijek, a Močibob, Markulin, Rukljač i Hušidić za Zagreb. U heroja se prometnuo Horvat obranivši udarce Milića i Bašića; mladići u plavom popadali su na travnjak i dugo, dugo plakali! Luks je, sa suzama u očima, tješio Bašića kad je i nastala poznata Šebaljeva majstorska fotografija kojoj sam kao “kum” dao naziv “Plač trefa”. Vojska esekerskih navijača nije napuštala tribine ni kad se nad Maksimir spustio pravi ljetni prolom oblaka.

Tog dana u Zagrebu je, naime, i nebo proplakalo nad sudbinom neispunjene i nemjerljive želje jedne sjajne generacije da grad na Dravi dobije nogometnog prvoligaša. Ipak, susret odigran 73. pred 64.128 ljudi bio je, i trajno ostao, neponovljiva uspomena. Za cijeli Osijek, nažalost, bez hepienda…

Fotografije: Stanislav ŠEBALJ
NEPONOVLJIVI “LUKS“

Na poseban pijedestal generacije 73. Zdravko Rupnik smješta Ivana Lukačevića, popularnog, nažalost pokojnog “Luksa”:

– Bio je izuzetno važan za tu momčad, iako su ga neki osporavali tvrdeći da je “neobrađen” i sl., a ja baš nikad poslije njega nisam vidio (ni na ovim brojnim utakmicama koje sad pratimo na TV-u) da netko tako skače i šutira glavom! Imao je on, istina, i minusa zbog kojih nas je prerano napustio živeći dotad punim plućima. No, bili smo godinama zajedno, igrali, družili se izvan terena, uživali… Ali tu snagu, u načinu okupljanja društva oko sebe, malo tko je imao. On je to mogao jer je bio – ljudina.

KAKO JE FAKIN PERO MOČIBOB ISPROVOCIRAO VRATARA DUGALIĆA

Uz prvi susret Osijeka i Zagreba u Gradskom vrtu vezana je storija o Peri Močibobu, plavokosom centarforu Zagreba, špišićevskom fakinu sa zagrebačkih ulica, koji je, kažu, tko zna gdje i kako došao do fotografije djevojke Osijekova vratara Esada Dugalića koju mu je pokazivao tijekom igre. Navodno je emotivni Dugalić bio isto tako izložen provociranju i u uzvratu, što je i do danas, kao i uzroci otrovanja osječkih nogometaša u orahovačkom hotelu uostalom, (p)ostalo nerazjašnjenim misterijem.

——————————————–
SJEĆANJA RUPNIKA, DUMANČIĆA, ILIČINA, LONČARA, GRNJE, ČORDAŠA I ŽUTELIJE O NEZABORAVNOM DOGAĐAJU OTPRIJE ČETIRI DESETLJEĆA
Nestvarne uspomene iz „utakmice svih utakmica“

ZDRAVKO RUPNIK – ROŠA:

– Imali smo mi svoje prilike koje nismo iskoristili i to je Zagreb kaznio. Poveli smo, potom nije realizirana poznata Grnjina “kontra”, a onda ni kod jedanaesteraca nismo bili na potrebnoj razini. S ovog vremenskog odmaka, naravno, možemo samo nagađati “što bi bilo da je bilo”, možda čak i redoslijed izvođača naknadnih penala nije dobro odabran, ja sam posljednji pucao, Bašić prije mene nije postigao gol…, sve je to sad teorija. Inače, mi smo bili iznimno društvo, klapa željna dokazivanja i na toj koheziji inzistirao je i trener Antolković, a što je svojim golemim entuzijazmom dogradio predsjednik Gregorić. Nažalost, nismo uspjeli što je ogromna šteta za NK Osijek, koji bi sigurno danas iza sebe imao još plodotvorniju prošlost. Osobno, kompletan susret doživio sam kao nešto nestvarno, u grotlu kakav danas ima samo Barcelona! Inače, uspostavili smo nedavno kontakte s Močibobom i njegovim suigračima iz ’73., željeli bismo se opet naći, te obnoviti uspomene na taj doista povijesni trenutak.

MILE DUMANČIĆ – DUMBA:

– Ne volim baš pričati o prošlim vremenima, znaš na način “ja u moje vrijeme”, pogotovo jer imam osjećaj da mladi ni ne vole da se podsjećamo na prošlost. Ipak, temelj sadašnjeg NK Osijek počeo se graditi baš na “utakmici svih utakmica” u Zagrebu! Dogodovštine s nje i oko nje su u brojnim razgovorima nezaobilazne i fantastične. No, ne bih podsjećao na pojedine detalje, jer je taj susret imao mnogo ključnih trenutaka i teško je izdvojiti neki najbitniji. Ipak, moram izdvojiti onaj neponovljiv osjećaj kad smo izišli iz svlačionica i ugledali taj prizor krcatih tribina s bezbrojnim našim navijačima s bijelo-plavim obilježjima. Nestvarna je i fascinantna bila i pomisao da je od te mase – polovina naših navijača koji su nas, inače, doslovce obožavali! Naravno, ostaje činjenica da su pojedinci igrali prilično iscrpljeni onim famoznim otrovanjem u Orahovici. A već smo se “vidjeli” kao prvoligaše da bi, potkraj, Močibob doslovce tjemenom bio strijelac…Ukratko: kad je sve bilo gotovo osjećao sam se kao da toneš u neku paučinu. Potonuli smo, a bili smo već “tu”!

BRANISLAV ILIČIN – KOBE

– Imali smo momčad iz snova, svakako najbržu u ondašnjoj državi i da smo postali prvoligaši uvrstili bismo se među četiri prvoplasirana! Nažalost, klupske organizacijske slabosti i psihološku nestabilnost pojedinaca preskupo smo platili. Naravno, na spremnost momčadi značajno je utjecalo ono otrovanje u Orahovici, nekolicina suigrača nastupila su neoporavljena. Ukratko, držim da nismo trebali izgubiti.

IVICA GRNJA – STRUJA:

– Mnogo toga mi je i dan-danas nedorečeno, od naše malaksalosti kao posljedice otrovanja pa do penala. Često sam tražio odgovore, ali neuspješno unatoč toliko velikom vremenskom odmaku. Što se tiče one prilike, pri 2:1 za nas, sve se odvijalo kao u nekom polusnu. Sjurio sam se po krilu s loptom, stekao dva-tri metra prednost i kad sam došao malo iskosa pred vrata pucao sam pokraj bliže vratnice, u malu mrežicu. Ljupka nisam ni vidio na drugoj strani…

STJEPAN ČORDAŠ – ČARLI:

– Svi ti događaji ne mogu se zaboraviti, mene je najviše dojmilo to što sam vidio da je, i unatoč krcatim tribinama, još mnogo navijača ostalo izvan stadiona! Igralo se obostrano borbeno, tijek igre bio je neizvjestan, na kraju dramatičan, a kad smo shvatili da nismo uspjeli – teško je opisati tugu i razočaranje. Oluja nas je ispratila s Maksimira, kao da je, stvarno, nebo plakalo nad našom sudbinom.

ANTE LONČAR – SUVI:

– Fascinirao me ambijent, dok sam živ neću ga zaboraviti! Utakmica je, u cjelini, bila na visokoj razini, nadasve dramatična, a Zagreb je postao prvoligaš zahvaljujući s(p)retnosti pri izvođenju jedanaesteraca. Mi smo, nakon što nas je Markovićev sastav nadmašio u prvom, bili bolji u drugom dijelu. Nažalost, zna se kako je sve završeno. O raznim pričama koje su se mogle čuti nakon povratka kući, zaista, ne bih ovom prilikom želio nagađati.

DINKO ŽUTELIJA – ŽUTI:

– Naravno, najupečatljiviji ostao je dojam o fantastičnoj, neponovljivoj atmosferi. Osobno, međutim, moram reći da mi mnogo toga oko maksimirskog susreta nikad nije bilo jasno. Mnogo sam toga (na)čuo, ali ne bih se danas osvrtao na nekoliko nezgodnih sumnji. Ma, bili smo petnaestak minuta u Prvoj ligi! Više od svega – žalio sam one sjajne navijače koji su nas dopratili u Zagreb.

LJUBOMIR PETROVIĆ – LJUPKO:

– Ta utakmica po mnogo čemu ulazi u nogometnu povijest i još dugo neće biti zaboravljena. Od rekorda gledanosti, četiri pogotka i penala. Imam i osobni razlog da se prisjećam tog dana, jer mi je rođen sin Srđan. Naravno, pamtim i to da sam poslije utakmice bio nokautiran od već sad mog velikog prijatelja Pere Močiboba! Žao mi je što u ovom trenutku neki sudionici više nisu s nama pa apeliram na nogometne klubove Osijek i Zagreb da prirede nekakav susret na kojem bismo evocirali uspomene na događaj otprije točno 40 godina i tu doista povijesnu utakmicu. Dok smo još većina tu.