(prenosimo iz Glasa Slavonije):
DRAGUTIN KERŽE O PREMINULOM MILETU DUMANČIĆU
Kad sam, stjecajem okolnosti, lani bio među onima koji su odlučivali treba li Mile Dumančić primiti županijsku Nagradu za životno djelo u području tjelesne kulture i sporta, pomislih kako je taj dugogodišnji stožernik slavonsko-baranjske nogometne obitelji, ipak, još premlad za takvo cijenjeno priznanje.
Jer, susrećući ga gotovo svakodnevno na gradskim ulicama i trgovima, uvijek onako elegantnog s profinjenim građanskim manirama, čak i kad se odlučio za puštanje sijede brade i brkova, odavao je dojam vječnog mladića. A onda je, jučer prijepodne, s otoka Iža gdje Dumančić ima vikendicu i kamo je, s kćeri Deom i zetom, otputovao tražeći svježega zraka vjerojatno bježeći od najavljenih osječkih sparina, stigla teško prihvatljiva vijest da našeg Dumbe više nema. Poglavito njegovi sugrađani vezani uz nogomet, jednostavno, dugo su provjeravali neumoljivost istine o onomu što se za 62-godišnjeg sportsmana najblaže rečeno – činilo nestvarnim. A Dumbe, ipak, više nema…
Jer, Mile Dumančić tijekom (pre)kratkog života izgradio je ugled jednog od “najutjecajnijih i najprominentnijih nogometnih djelatnika Slavonije i Baranje uopće”, kako je to istaknuto u obrazloženju pri dodjeli Nagrade za životno djelo Osječko-baranjske županije za 2013., posvetivši se u potpunosti matičnom Nogometnom klubu Osijek. Kao jedan od najstandardnijih i najodanijih igrača “bijelo-plavih” u povijesti tog kluba, Dumba je u 11 sezona (1971. – 1982.), isključivo kao lijevi branič (s brojem tri na leđima, što ga je i potaknulo da tako prozove vlastiti kafić u središtu Osijeka, nap.a.), odigrao više od pet stotina utakmica, nastupivši i u čuvenim kvalifikacijskim utakmicama s NK Zagrebom 1973., ali i četiri godine kasnije kad je osječka momčad, poslije 21 godine čekanja, opet svome gradu izborila mjesto u prvoligaškoj konkurenciji. Ni nakon što je “objesio kopačke o klin”, Dumančić nije okrenuo leđa sportu koji ga je sasvim afirmirao, a ni klubu koji je doslovce obožavao. U dva navrata, u sezoni 1994./1995., s volonterskom ulogom, te od 2005. do 2010. kao profesionalac uspješno je obnašao dužnost direktora NK Osijek; od 1994. do 1999. bio je član Izvršnog odbora HNS-a; u prvoj dekadi novog stoljeća našao je svoje mjesrto u Skupštini HNS-a, kad mu je bila dodijeljena i uloga potpredsjednika Uduge profesionalnih klubova Prve HNL…
Mile je rođen 13. veljače 1953., u Čepinu, u obitelji s još tri brata, također nogometašima – Zvonkom, Zdravkom i Darkom. U Osijeku je, nakon osnovne i srednje škole, stekao ’79. zvanje nastavnika tjelesnog odgoja na Pedagoškom fakultetu, a dopunu stručnom zvanju apsolvirao je 2009., na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je stekao specijalističko zvanje višeg sportskog trenera sportske rekreacije. Kao jedan od začetnika privatnog poduzetništva u gradu, Dumba je još 1976. otvorio kafić “Trica caffe bar”, koji je i danas, u Lučkom prilazu 2, stjecište brojnih uglednih Osječana, a 1989. otvorio je i trgovinu očne optike Lens, koja je jedno vrijeme koegzistirala s pripadajućom parfumerijom, a i danas uspješno posluje na osječkom korzu. Dragovoljac je Domovinskog rata, a kao član 130. brigade HV-a (91/92) razvojačen je u svojstvu zamjenika zapovjednika brigade s časničkim činom.
Znali smo da Mile ima poteškoća sa zdravljem, no unatoč operacijskim zahvatima na srcu, bar se tako činilo u neposrednim kontaktima s njim, budući da se rekreacijski bavio i tenisom, ništa nije slutilo na ono što mu se jučer dogodilo na Ižu. Nedvojbeno je, zacijelo, i to da je Dumba teško podnio lanjsku iznenadnu smrt sina Marija, da su ga opterećivale nagle vremenske promjene kakvima je posljednjih dana bio podložan njegov voljeni grad. Pokušao je, zato, pronaći osvježenje na Jadranu, ali prst sudbine jučer je kao grom iz vedra neba poslao njegovim Esekerima poruku koju teško možemo prihvatiti:
– Nema više Dumbe…
