(anonimni forumaš s bijelo-plavog foruma)
Stadion Maksimir, 19. srpanj 1973. Gledatelja: 64,138. Nikada oboren hrvatski rekord! A u glavnim ulogama klub za koji neki tvrde da je osnovan davne 1919, Zagreb i… Osijek… Moj Osijek kojeg je na tu famoznu utakmicu s nesretnim završetkom za ulazak u Prvu jugoslavensku ligu došlo bodriti 25 tisuća Osječana i Slavonaca! Iako izmučen 20-godišnjom netransparentnošću, malverzacijama i potkradanjem te 15-godišnjim rezultatskim neuspjesima i prosipanjem te prodavanjem ugleda, to je i dalje Osijek koji je na noge u Gradu na Dravi tog ljeta 73. podignuo sve živo što hoda na dvije noge!
U tih 15 godina sporadično su se pojavljivala tzv. „svjetla na kraju tunela“. Tunela koji je, kako je to slikovito opisao jedan Kohortaš, svo ovo vrijeme bio ispunjen propan-butanom, a ulozi sabotera uglavnom bi se našli ljudi nedostojni klupskih funkcija koje su obnašali, sitni menadžerčići koji imaju časti i poslovnih manira koliko je crnog ispod nokta te nezaobilazni političari koji i ovih dana NK Osijek koriste za skupljanje jeftinih političkih poena. To je osipajući osječki navijački puk svih ovih godina daleko teže probavljao od svih rezultatskih posrtaja…
Ali gle čuda, svjetlo se pojavilo i 2015. I to kada smo i mi, posljednji Mohikanci, nas 1500 poznatih lica sa svake tekme gotovo pa izgubili svaku nadu nakon dvije godine plesanja po rubu rezultatske, ali po klub vjerojatno i životne provalije. I što smo naučili u posljednjih 15 godina? Neki sve, neki, nažalost, ništa… Jer to svjetlo, koje smo dočekali u liku Mirsada Kerića (čovjeka koji nema baš nikakvog očitog razloga voljeti taj Osijek, a očito ga voli više od nekih koji na stadion hodočaste kao na nedjeljnu misu) te njemačkih investitora, iako još uvijek ne jamči da će nam pokazati put iz najcrnjeg tunela, neki su spremni ugasiti bez srama!
Je li Osijek koji gledamo zadnjih 15 godina klub kakav želimo imati i u budućnosti? Nisu li nam šarlatani koji su se motali u i oko njega sve ove godine dovoljna opomena? Je li klub prepušten na milost i nemilost vladajućih političkih garnitura te ovisan o gradskoj sisi ono što građani ovog grada zaslužuju? Uvjeren sam kako se svakom poštenom navijaču kojem su Bijelo-plavi u srcu nameće isti odgovor…
Nakon početnih posrtaja i neispunjenih obećanja gospodina Kerića, koja se možda mogu pripisati i neiskustvu, mnogi su se digli na zadnje noge u pokušajima obezvrjeđivanja svega što se u NK Osijeku događa posljednjih dana, pritom vrlo lako zaboravljajući činjenicu da nam je klub već godinama rezultatsko i organizacijsko ruglo kojem je ostalo jedino ime (kojeg, doduše, blati gdje tko stigne).
I zato gospodo političari, menadžeri, nesposobnjakovići, internet hejteri… Ne gasite unaprijed aparate ma kako to životno svjetlo nejasno tinjalo! Jer ako ovo ugasite, bojim se da se drugo neće upaliti…
To dugujete Pavi Majeru, Ivanu Lukačeviću, Ivici Grnji, Bakiru Bešireviću i Nenadu Bjelici koji su nedavno dobili svoj hommage na zidovima osječkih Gradskih bazena, to dugujete svakoj od onih 25 tisuća duša koje su u srpnju 73. pohodile Maksimir, to dugujete svima onima kojima je bijelo-plava boja duboko u srcu, a kojima, uvjeren sam, ne treba puno da ponovno izađe na površinu. Dovraga, to dugujete i nama mazohistima koji već 15 sezona nakon posljednje prvenstvene utakmice odlazimo iz Gradskog vrta s nadom u bolje sutra…
Ovaj klub će, nadam se, jednog dana živjeti i bez ovih igrača, bez Dražena Beseka, bez Mire Kosa, Miroslava Žitnjaka, Valentine i tete Marije, bez Ive Smoje, Goge Vinceka i Đoleta, a bez vas, gorenavedenih, mogao bi već sutra… A mi navijači? Jednom kad nas ne bude, drugi doći će… I zato svako, bijelo-plavo, navijačko srce savršeno razumije ono katalonsko mes que un club. NK Osijek – više od kluba!
